Tuesday, December 18, 2007




Neandertalizam

Pomerite se u stranu,
svi vi, primitivni neandertalci
i pustite da prođu kraj vas
pravi znalci.
Svoje ostavite sa vama
i ne dozvolite im da se na
vama šire i sile.
Lomite kosti, glave i ruke
svakome ko na to čak i pomisli,
svakome ko čak i pokuša da vas dirne.
To vama, neardentalcima,
nije niti strano niti nepoznato.
Primenite silu i stavite svakome do znanja,
neka svakome bude jasno ko lomi ruke i noge i glave drugima.
Ne, ne dozvolite da te zasluge prikače drugima.
Ubijajte, koljite, secite i rasporite svakoga
ko nije i neće tako da voli,
jer samo vi znate kako izgleda kad ljubav boli.
Dokažite svima, svojim bolesnim delima,
da treba da vam pomognu dok još to mogu.
Svima je jasno da nije nimalo lako
kada se sa tobom poigrava tako surovo svako.
Kako ko stigne,
odigra sa tobom neandertalcem neke nove igre.
Naravno, ti to ne razumeš i ne shvataš,
skačeš i počinješ za vrat odmah da ga hvataš.
Lomljenje ruku, nogu i glave
zavisi samo od tvoje inspiracije.
Izgubio si već tada sve
i moli se da ti nadležni za tebe pomognu,
jer ne razmišljaš o tuđem bolu.
Šta sve bolesni preci ne prenose svojoj budućoj deci।





Ispunjavanje

Pišem samo da popunim ovu belinu papira,
jer ne želim da me nervira više ta praznina.
Ništa ne trpi prazninu u sebi,
sve se popunjava i opet vremenom izbledi.
Iznova sve opet mora da se popunjava
i gde god se okreneš
iskrsne nekakva nepopunjena praznina nova.
Svaku prazninu ako svako popuni
svi bi postali isuviše ispunjeni.
Svaka praznina se ispunjava tako što se popunjava.
Zamisli, glupo bi bilo da je ispred tebe
to što gledaš sada samo papir beo
i veruj mi neću se skrasiti samo zbog tebe,
sve dok ne budem ispunjen ceo.
Može ovaj papir da bude i glupo čak ispunjen,
ali znaćeš onda kako bi trebalo da izgleda
da je pravilno popunjen.
Pametno ili glupo,
užno ili lepo,
stoji uvek da je to popunio taj neko
ko ne trpi nikakve praznine
i koji je odlučio da praznini svakoj na put stane.
Popunio sam prazninu taštine,
za mnoge naredne dolazeće godine.
Ispunio sam sopstvenu prazninu života,
pa zašto ne bih i tvoju।


Thursday, December 13, 2007




Pitaš se vredi li ?

Ne smeš da pređeš na drugu stranu.
Ne smeš da gledaš u drugu stranu.
Ne smeš da slušaš ono što ne znaš.
Ne smeš da misliš ono što znaš,
jer sa druge strane tamo ti pripadaš.
Plašiš se visine i letenja.
Plašiš se svih svojih novih otelotvorenja.
Plašiš se ukusa strasti,
plašiš se zanosa,
ekstaze
i mirisa vlasti.
Puštaš sve to nekom drugom da se dešava.
A ne znaš ni sama što.
Vidim ti u očima da znaš.
Čujem ušima ono što misliš.
Osećam samo ono što gledaš.
Znam da na drugoj obali ti pripadaš,
a za to moraš sebe ekstazi da daš।



Znak pitanja

Pitam se!
Kako li je to samo živeti,
a ne primećivati gomile stvari koje nam stoje
tu odmah ispod naših noseva, ispred naših očiju,
stvari koje stoje tu sve vreme?
Ne primećivati i ne čuti reči
koje sve vreme zvuče u ušima,
ne osetiti nikada ukus probanog
i ne primećivati dodire dotaknutog.
Ne osećati više ni vlastito telo, a i dalje živeti.
Živeti za budućnost
u kojoj će se sve vreme ponavljati prošlost,
bez izlaza, totalno statično, suviše nepokretno,
zauvek tako živeti i ništa ne osećati.
Svi ovi ljudi bez sentimenta
koji žive kao da i ne postoje,
neka sednu i preispitaju od sada stavove svoje.



Saturday, December 1, 2007


Semiotički paroksizam

Krenuo sam odjedanput napred. Još jednom valjda napred. Sve do sada mislio sam da nema nikakve potrebe sećati se svega onoga iza i razmišljati bespotrebno o onome što te čeka. Mnogi su mislili tako i ja sam bio sa svima njima, sve dok nisam shvatio da to tako i ne mora. Zašto se ne bih jednostavno sećao i probao da možda i svih tih stvari sagledam ono što bi možda moglo da iz celokupne te zbrke događaja proizađe. Prosto, nema šta, ili je samo sve to tako izgledalo da bi me možda jednostavno samo zainteresovalo i da bih dublje ušao u tu problematiku. U stvari, bila je koska koju sam sam tražio i nisam uopšte imao prava da se bunim. Grešku, mislio sam tada tako, jednostavno je trebalo glodati sve dok je ne pojedeš ili jednostavno polomiš zube. Za zube se nisam preterano brinuo, a i što bih kada ima ko o tim problemima da vodi brigu. Rešio sam da idem do kraja i da pođem od stvari koje stoje kao jedine do sada nedokazane, iako mi se činilo da su toliko neminovne ili sam bar ja tako mislio, za rešenje ovog problema. Možda su u stvari i dokazane, ali se meni ti dokazi jednostavno nisu svideli pa ih kao i sve ostale stvari koje mi se ne sviđaju jednostavno ne gajim u glavi. To je ionako samo stvar ukusa i mislio sam da u tu moju stvar ukusa niko nema pravo da se meša sve dok stvari jednostavno nisu krenule da se dešavaju.

Tražeći u svemu tome ono što mi je trebalo, a što ni sam nisam znao šta je, išao sam lagano od jednog čoveka do drugog i u tom svom traganju počeo da uviđam da oni svi zajedno nemaju toliko koliko imam ja, iako sam u tim trenucima izgledao kao neko ko nema ništa. Ništa nisam ni imao i morao sam da se ili sa tim pomirim ili da jednostavno nateram sebe da počnem da se sećam. Bio sam neko vreme u velikoj dilemi da li treba da krenem od sad pa unazad ili od nekad pa do sad. Ni jedno ni drugo nije mi izgledalo ni malo logično. Nisam ni znao uopšte kako bi nešto od nekad značilo sad, ili kako bi nešto od sad moglo da znači nekad. Sve se kosilo sa savršenom spravom zvanom sat od koje su svi kojima sam bio okružen, bili zavisni. Ja sam tada bio zavistan od njih, a samim tim verovatno sam zavisio i od tih njihovih zavisnosti. Koliko se tu ovisnih stvari nakupilo, jer je i taj sat bio zavistan od zupčanika, a zupčanici opet od ruke koja ih je slušala dok im je davala život navijajući ih. Više stvarno nisam ništa znao i morao sam sve ono što je sad da zaboravim i da se opet vratim u najprostije stvari koje su kao bile opšte poznate. Znao sam da sam rođen pre i znao sam da treba umreti nekad! Između toga pre i nekad čuo sam da postoji kod nekog sudbina (loša ili dobra), kod nekog život (dobar ili loš), kod nekog opet nešto drugo, a bilo je i onih kod kojih jednostavno nije postojalo ništa ni pre ni posle, jer mislili su da su jednostavno sada. Bio sam fasciniran saznanjem da niko i ne razmišlja od njih niti o smrti, niti o rođenju. Delovalo mi je kao da život živi njih, a ne oni život. Kako biti živ, a ne znati šta to znači, mora da je isto što i biti mrtav, a opet ne znati ni to značenje. Jedino objašnjenje koje mi je izgledalo tada samo po sebi prihvatljivo bilo je da se živi lagano umrtvljuju a da mrtvi lagano u meni oživljavaju. Nema logike, gomile gluposti, govorio sam sebi, ali moram priznati da me je sve više tema privlačila i zaokupljala moju pažnju. Živeti kraće, umirati duže! Živeti duže, umirati kraće!? Značilo je sve ovo, počeo sam da se sećam i sećao sam se. Sebe u očima drugim, drugih u očima svojim! Nisam mogao da verujem ko sam bio i šta sam sve bio! Nisam samo mogao da se setim ma koliko se trudio svih onih ružnih stvari koje sam morao da progutam i pregrmim da bih došao do svih onih lepih koje su sada tako blistavo stajale da sam čak počeo samom sebi i da zavidim na svim tim brilijantno odigranim ulogama. Kao i uvek, pokazala se tačna izreka koju sam mnogo puta pre svega toga čitao negde, a da više ni sam ne znam gde: "ne radi nikome stvari koje ne bi voleo da neko radi tebi". Cilj opravdava sredstvo, ni sam ne znam zašto mi je baš to tada palo napamet, ali odjedanput se ukazao ozbiljan problem. Cilj. Nije mi bio jasan, ali baš ni najmanje. Na izgled tako banalan pojam kakav je cilj, ali preneti ga na život čoveka kakav sam ja, stvarao je samo konfuziju. Sredstva su bila sve one stvari koje sam, dok sam gledo sebe u očima drugih i druge u očima svojim, uzdigao do svog nekog nivoa, maltene ni iz čega. Trebalo je, znači nekako sva ta sredstva sa kojima sam raspolagao iskoristiti zarad cilja. Bili smo svi na tom nekom nivou i izgledalo je da znači da smo imali i sličan ili bar približno sličan cilj. Neko je trebalo to da otkrije! Zašto baš ja, nije mi niti će mi biti ikada jasno, ali to je bio samo moj život i moja sredstva sa kojima sam raspolagao. Iako su bila toliko blistava na prvi pogled, upošte mi nisu obećavala niti ukazivala na ma kakav cilj.

Morao sam da pokušam da pribavim neka nova ili jednostavno da pokušam da izvučem sve ono što se iz ovih sredstava izvući može! Morao sam da nekako probam da dokučim taj svoj cilj koji niti je postojao niti sam ga bilo gde uviđao. Bilo je tu svega i svačega, sem perspektive. Na trenutak sam se setio sprave, setio sam se sata i njegovih zupčanika koji kada su izvađeni ne znače baš ništa ni za koga, sem za onoga ko zna da je svaki, pa čak i najsitniji zupčanik od njih potreban, pa čak i najpotrebniji da bi neka ruka mogla da dođe u situaciju da mu udahne život. Znači trebalo je vratiti se i pokupiti i najmanji zupčanik na koji sam do sada naišao, pokvarene odbaciti i naći nove identične koji bi mogli da zamene one pohabane, sve to nekako sastaviti i dati mi život. Nisam mogao ničem više da se prepustim što nije predstavljalo sastavni deo ove moje životne sprave. Nisam mogao više ni sebi bilo šta da uskratim. Tačno sam iz dana u dan sve više i više znao šta od "zupčanika" posedujem i koji mi od njih nedostaje! Neke sam sakupljao iz prošlosti koja se lagano sve više i više trošila. Neke sam sakupljao trenutno u prostoru i vremenu i lagano počinjao da razmišljam, da ako mi neki i pored svih tih "zupčanika" bude nedostajao da ih nađem sutra! Možete samo zamisliti koliko je sve to bilo jednostavno i lako kada sam se sada dok sve ovo pišem debelo umorio. No i pored svega toga, morao sam da nastavim dalje, jer svaki deo je bio sve teži i teži za pronalaženje, iako za mene ništa više dragocen nego bilo koji drugi. Morao sam da se oslonim na snagu svoje volje i da verujem u sve svoje odluke koje sam trebao da donesem, a koje su se odnosile na taj dati cilj, koji je opravdavao sva ta sredstva. Nisam više čeznuo ni za čim što nije moglo da predstavlja deo tog mehanizma bez koga sam ja bio samo obična kutija! Kao da je iz časa u čas smrt bila sve bliža i bliža. Imao sam bar takav osećaj, značilo je to ili dići ruke od toga svega ili sastaviti sve to što pre i sačekati je da jednostavno prođe pored mene, spreman za njen doček. Nije mi vredelo ništa da žurim, jednostavno morao sam da bez ikakve nervoze sačekam da mi pođe za rukom sve to što je ostalo prosto neizvodljivo. Smrt je i dalje stajala kao solucija kojoj sam uvek mogao da se okrenem i predam, ali ipak sam se grčevito borio da nađem rešenje ovog problema. U jednom trenutku imao sam sve sem skazaljki koje su nedostajale, a koje su bile neophodne da bi mogle da pokažu da postoji sve to što stoji iza njih. Sve je radilo besprekorno, ali jednostavno nije bilo dokaza svega toga. Nije bilo skazaljki, nije bilo tog puta koji je vodio znanju, nije bilo puta koji je pokazivao da tu nešto uopšte i postoji. Smrt je lagano bila sve bliža i bliža, a rešenja za problem nije bilo, sve dok mi ona sama nije ponudila kompenzaciju. Trebalo je da za sklazaljke dam točkić za navijanje. Za ovu igru sa smrću trebalo je biti spreman, trebalo je posedovati moć, trebalo je odlučiti ili postati sve, a to opet nije ništa, ili biti ništa, a to opet nije značilo nešto! Trebalo je prizvati u pomoć sve te nevidljive sile i dokazati svoju snagu pred smrću. Trebalo je doneti odluku, trebalo je i dalje verovati u zakon te odluke, trebalo je povratiti snagu svoje volje. Šta vredi sve ovo bez skazaljki, bilo je pitanje na koje je trebalo da dam odgovor. Da li je vredelo posle toliko truda i muke, nabavljanja svega toga, posvetiti sve to nekoj praznini bez ikakvih vidljivih rezultata. Nije bilo druge, morao sam sada, iako sam za to znao i nekad, da se odlučim. Napravio sam dobru zamenu, ipak, morao sam da dam srce da bih dobio dušu. Svi su bili zadovoljni, iako sve to što se dešavalo, kao da se nije dešavalo nikada ranije, ili je bar tako izgledalo. "Uvek" se u stvari dešavalo, jer skazaljke su "uvek" pokazivale nešto što je "uvek", doduše nije svuda, bilo tačno! Cilj je bio biti "uvek", pobediti vreme, jer kad jednom progledaš i vidiš sve to "uvek", onda ti više ništa na ovom svetu nije poznato. Sve je novo, pa čak i ono što je bilo staro dobija novu formu. Svet je prosto neverovatan! Pokvareni sat je uvek tačan na ma koliko je stao, jer "uvek" je i sada negde toliko. Sredstva su opravdala cilj!!!