Sunday, July 29, 2007

KO TE TO UOPŠTE I PITA

PROVESTI ŽIVOT KAO OBIČAN DEBIL

PONAŠATI SE PONEKAD I KAO IMBECIL

SVAKODNEVNO OD SEBE PRAVITI LUDAKA

A NOČU IZIGRAVATI SEXUALNOG MANIJAKA

IZMEĐU OBROKA SIMULIRATI PARANOJU

A PRED SPAVANJE SE PRESLIŠATI ZA SVAKI SLUČAJ

DA NISMO ZABORAVILI NEKU ULOGU SVOJU

RAZROKO SPAVATI SVE VREME

DA BI KADA SE PROBUDIMO MOGLI

DA BOLUJEMO OD MIGRENE

NA GODIŠNJEM ODMORU OBAVEZNO ODGLUMETI PO NEKI SRČANI UDAR,

IZAZIVATI SVREMENA NA VREME I PO NEKI LANČANI SUDAR,

A PO POTREBI I NEKAKAV MANJI DAR-MAR

NA RADNOM MESTU NE SKRIVATI HIPOHONDRIJU,

A KOLEGAMA POTANKO I SA PUNO STRPLJENJA

OBJASNITI I POJASNITI PO NA OSOB

SVAKU PA ČAK I NAJMANJU LIČNU FOBIJU.

PRED PRETPOSTAVLJENIM PRIKAZATI I SIMULIRATI

KLASIČAN NAPAD NEUROZE I

PREDOČITI MU SVE SOPSTVENE TAČKE I DOZE

RODBINU POŠTEDETI SVEGA OVOGA

SEM AKO SE SLUČAJNO NE MORA,

IZBEGAVATI SVE I UVEK MAKSIMALNO,

TO MORA DA NIJE NORMALNO!!!!

KO TE TO UOPŠTE I PITA???




Saturday, July 28, 2007


NEISPOLJENA DIJAGNOZA KOLEKTIVNE UMIŠLJENOSTI

Na malom stolu ispred moga bolesnickog kreveta stoji velika šolja mirišljavog, vitaminskog nezaslađenog caja. Zašto sam ja uopšte u ovom svom bolesnickom krevetu i čemu taj čaj koga prezirem u dubini sopstvene duše? Odvratnog mirisa, neprirodne boje, bljutavog i nezaslađenog ukusa poslednja "bolesnička" nada da se nešto može promeniti, da če se istorija bolesti preinačiti i korist "bolesnika".

Na tren, ništa više ne vidim, čak se i šolja sa čajem gubi negde u nekakvoj izmaglici od vrele pare, u kojoj nazirem lik davno zaboravljene žene. Mislio sam da taj lik više ne postoji u mojoj glavi, da je odavno otišao negde u beskrajnost zaborava i da se nikada više neče vratiti. Čaj je učinio svoje, preinačio je istoriju bolesti u korist "bolesnika", u moju korist. Preinačio je nešto što i nije nikada ni postojalo u nešto što je postojalo nekada. Lik zaboravljene žene predstavljao je izvor bolesti. Bolesti koja nikada nije postojala več je samo predstavljala prazninu koju je obris zaboravljenog ženskog lika ostavio za sobom.

I danas i dalje prezirem čaj i dalje odbijam da ga pijem, ali ga redovno od tada kuvam. I svi mi govore da više nisam bolestan. Ja nisam ni onda bolestan bio niti sam ni tada čaj pio, ali bitno je da oni misle da sam ozdravio!!!








Thursday, July 26, 2007


Zidari jave i snova

Dan, izgleda kao i svaki drugi ili je tako još izgledalo, jer posmatram "ne radeć ništa" kako lagano prolazi. Prolazi, kao i svi ovi ljudi koji su prolazili zajedno sa njima. Njima je dan prošao u neradu ničega, a meni je to tek počinjalo. Dan je prolazio izgleda za sve sem za mene. Možda, jednostavno ne želim da prođem zajedno sa ovim danom! Razmišljam, možda je to samo danas, tešim se jer napolju je grozno vreme bilo, a i sada je. Dan, iako je prolazio, ostavljao je za sobom svo ovo grozno vreme. Da li sam možda samo čekao da prođe, vreme ovo blatnjavo, ljigavo i odvratno u kome su ljudi u jednom trenu, mogli da ostanu polomljenih ruku i nogu. Ne, nisam mogao sebi verovatno da dopustim da mi se dese takve situacije! Morao sam da radim stvar koju sam najviše mrzeo. Morao sam da čekam. ČEKATI. Nikad mi nije bilo jasno da ta reč čije značenje samo po sebi znači "neraditi" iliti biti statičan, predstavlja glagol. Možda je i značilo raditi ništa! Uvek sam se pitao kako je to uopšte moguće, ali nisam mogao i da čekam i da razmišljam još o tome. I sutra će biti dan. Vredelo je o tome razmišljati, ipak više nego o "čekanju". Zamislio sam se o svim stvarima koje bi mogle sutra da budu drugačije od ovih koje su se dešavale danas. Čak sam u tom trenutku mahinalno upalio i TV. Verovao sam negde u podsvesti, gajio nadu da bih voleo možda da vidim "prognozu vremena" za sutra. Morao sam, doduše, malo više da čekam, jer na TV-u je tek na svakih sat vremena postojala "prognoza vremena" za sutra. Čekanje te prognoze se i isplatilo i nije se isplatilo. Dočekao sam prognozu koja nije nešto mnogo bila drugačija od ove današnje koju su javili još juče. Ništa nisam mogao protiv toga ma koliko da mi je smetalo to dolazeće vreme. Vreme će i sutra biti isto, iako će biti drugi dan. Nije mi bilo jasno, moram priznati da dani i vreme ne idu zajedno sve dok sve ovo nije počelo da se dešava. Da li se dešavalo u ovom danu ili u ovom vremenu, ni to nisam znao, ali znao sam da se dešava. Ja sam i dalje izgledao kao da čekam. I danas je dan imao kao i svaki drugi 24h, iako je ovo vreme trajalo mnogo duže, a ja sam uspeo samo da za sve to vreme dođem do jednog jedinog zaključka, koji je, ruku na srce, delovao isuviše bedno. Dani su prolazili, vreme je trajalo, vreme je prolazilo, dani su trajali i dalje 24h. Ništa nisam uspeo da uradim, mogao sam samo da konstatujem da sam potrošio vreme i da je ovaj dan prolazio, dok se drugi lagano približavao. Potrošio sam vreme, odzvanjalo mi je samo to u glavi, iako sam u sebi osećao neku lagodnu ravnodušnost prema tome. Šta li je to moglo da znači, verovatno ništa što je bilo vredno razmišljanja. Znao sam samo da ni sutra neću moći da vozim biciklu. Ništa nije bilo gore od toga, da zbog vremena čovek ne može da se bavi svojom omiljenom rekreacijom. Svaka nervoza u ovom slučaju bila je suvišna i to sam, iako važim za prilično nenormalnog tipa, dobro znao. Odakle mi to i gde sam pokupio tu foru, nisam mogao da se setim, ali mora da mi se svidela čim sam je prihvatio. Ništa, sutra bi trebalo da bude novi dan, čuće se sirene od teških kamiona, dim će kuljati iz fabričkih dimnjaka, zaludničari iz okolnih zgrada pojačaće svi glasno svoju omiljenu muziku, koja će treštati iz jeftinih pijačnih kasetofona. Sve do popodneva, dok im se ukućani ne vrate sa posla i počnu da lome i njih i te sve jeftine aparate. Verovatno je bilo pitanje ukusa presudno u svemu tome, a doduše i snaga. Od podneva tek nastaje agonija i dranje kože na čiviluk. Razmišljam, da li se to od podneva čuje zvuk nekog prošlog vremena koji je ostao prisutan do dana današnjeg. Da li je to bilo tako ili ne, nisam znao, ali sam znao da se to dešava nezavisno od vremena. Sve to se dešavalo u sutrašnjem danu, a dešavalo se i u današnjem. Ništa se nije svima njima menjalo. Bilo kakva promena vremena nije uticala ni na čiji život, sem što ja nisam mogao da po ovom vremenu vozim biciklu. Verovatno ni meni promena vremena ne bi bitno uticala na bilo kakvu promenu raspoloženja. Sve što mi je nedostajalo i juče i danas, kako stvari stoje, verovatno i sutra, bilo je to što nisam mogao da se vozim. Volim ovu biciklu koja je u stvari moja, ali u neku ruku i nije moja, jer svaki deo je bio pozajmljen i skinut sa neke druge bicikle. Šta kome nije bilo potrebno od delova, ja sam uzimao, sve dok nisam došao na ideju da napravim "svoju" jedinstvenu. Inače, svaki deo što je posebno bilo bitno, bio je od druge marke bicikla. Bila je šarena, više nije, ofarbao sam je, ne sećam se više kad. Stvarno, uhvatio sam za trenutak sebe da je hobi počeo isuviše da me opseda. Šta bicikla ovo, bicikla ono, kao da to treba uopšte nekoga da interesuje. Moram još samo da se pohvalim za zvonce, antikvitet živi. Sastavio sam ga od tri antikviteta i napravio jedan. Kada prolaziš i zvoniš, čuo se i iza i ispred, a i ja sam mogao da ga čujem, iako je bilo upućeno drugima. Dolazili su mnogi, ali jednostavno nisam imao srca da se odvojim od njega tako lako jer jedva sam došao do njega. Uvek svi prvo pokvare zvonce na bicikli, ne znam zbog čega, ali do tog zaključka sam došao dok sam sakupljao sve ostale delove. Nekako, kao da je to zvonce davalo dušu toj gomili gvožđa, davalo je signal da postoji, kao što je i ta bicikla dvala signal da ja postojim. No, ja sam mogao samo mirno da posmatram i da i dalje "čekam" promenu ovog groznog vremena. Razmišljo sam i dalje o sutrašnjem danu i o svim stvarima koje su mogle da se dešavaju. U jednom trenutku počeo sam toliko, da se o svim tim situacijama koje su se dešavale oko mene i juče i danas, a koje će se dešavati i sutra, preslišavam, da sam sva ta zbivanja, pa čak i detalje znao napamet. Mogao sam da odgovaram. Kad bi postojala institucija u kojoj se uče sve ove raznorazne "gluposti" verovatno bih bio jedan od boljih u njoj. Ovako, to sve iz ove perspektive i nije tako puno značajno, bar ne danas i po ovom vremenu. Opterećivale su me sve te situacije koje su se dešavale oko mene. Sve su bile predvidive i ja sam svakoga dana bio primoran, po ovakvom vremenu, da ih gledam i da maltene svakoj od njih ponaosob i prisustvujem. Nekada su me sve te situacije iskreno zasmejavale, moram priznati mislio sam da nisu ozbiljne pa sam se zato verovatno i smejao. Danas sam shvatio da su mi odjedanput postale žalosne i toliko neinteresantne, da mi je već postala muka od njih. Iako sam "čekao" da prođe ovo vreme, nije mi bilo uvek isto kao što je njima koji su čekali da prođe ovaj dan. Nisam mogao da shvatim da ma koliko da su im dani prolazili i dolazili, ništa se više nije menjalo sem broja na kalendaru koji je obavezno morao da bude i za prošlu i za buduću godinu. Ova pojava, naučio sam negde, naziva se racionalisanje! Za sada nije bilo pronađeno nikakvo sredstvo protiv ove pozitivno-negativne pojave sem love. Lova je bila lek protiv racionalisanja, ali je kao kontraindikacije imala sledeće "love kvare čoveka". Verovatno se ovde mislilo na sve "love" sveta, tako da se verovatno i odnosilo na sve ljude koji imaju tih problema. Znači, bilo je bolje da boluju od racionalisanja, nego da ih "love" iskvari. Slagao sam se sa svim ovim u potpunosti, a kako i ne bi kada mi je sama ta činjenica išla u prilog. Svi su mi juče i danas pričali da sam baš ja tipičan primer čoveka koji je iskvaren od "love". Danas sam mogao i da budem možda iskvaren, imao sam i pravo na to, a i napolju je vreme bilo bljak i vredelo je iskvariti se više od "love" nego od njega! Čovek vremena, da, osećao sam se upravo tako. Bio sam jednostavno ovistan o vremenu koje sam potajno priželjkivao u sebi. Morao sam nekako da odagnam misli i da ne razmišljam više ni o danu, ni o vremenu, ni o racionalisanju, niti o bilo čemu što je bilo vezano za današnja razmišljanja uopšte. Rešio sam da odem do druge sobe i uzmem današnje novine sa stola. Na naslovnoj stranici stajalo je krupnim slovima napisano "Vreme zaraze". Šta sve nije nosio sa sobom i ovaj dan i ovo vreme. U članku je pisalo samo to da je vreme pogodno za širenje

raznoraznih zaraza i da treba učiniti sve mere preventive kako do toga ne bi došlo, situacija je zabrinjavajuća BLA, BLA, BLA... Sve ostalo je manje više bilo neinteresantno. Zapitao sam se u tom trenutku da li su zaraze došle sa vremenom ili je vreme došlo sa zarazama. Sve je uglavnom značilo da ne treba izlaziti van, dok sve ovo ne bude krenulo na bolje. Pošto je ovaj dan već bio prošli, a i ovaj sadašnji mi je već unapred bio poznat, odlučio sam da se lagano odvučem do kreveta i da u njemu provedem svo ovo vreme, čiji sam ishod već unapred naslućivao. Legao sam, zatvorio oči, čujem trube, sirene, topote ljudskih životnih stremljenja. Ležim, ćutim, dišem, znam, ali ipak stavljam ruke na srce da proverim da li i dalje kuca. Vreme je verovatno i dalje odvratno. I sutra će imati dan. I ja ću opet misliti na sutra i opet i uvek na sutra. A i o čemu bi čovek uopšte i mogao da razmišlja po ovakvom vremenu. Prestao sam verovatno da razmišljam! Razmišljanja mi lagano prelaze u snove u kojima se od njih pravi java. Možda to i nije java, ali za sada ništa adekvatnije ne mogu da nađem kao rešenje za ovu problematiku. Razmišljanja na javi predstavljaju javu u snovima, ili je to samo kod mene bilo tako. Za divno čudo, to je jedina stvar koja je ostala nepromenjena pod uticajem dana i vremena. Ma koliko da sam želeo i hteo da sanjam zvuke truba i dim iz dimnjaka, to mi jednostavno nisu dozvoljavala razmišljanja koja su proistekla iz prethodnog dana, a koja su bila vezana za problem svih ljudi koji zbog problema sa vremenom nisu mogli da voze biciklu. Koliko li ih je bilo? Gde su se nalazili? Da li su i oni razmišljali o svim ovim stvarima koje su i meni tako upadale u oči? Ne sećam se više da li sam počeo da sanjam ili sam i dalje razmišljao, uglavnom vreme nije više bilo onako ljigavo i odvratno, već nasuprot, bilo je vedro i sunčano i kao stvoreno za omiljeni sport. Nisam imao hrabrosti da se slučajno uštinem, jer postojala je mogućnost da sanjam, ali to mi nije bilo nešto preterano bitno. Bio sam tu, a to tu je opet bilo negde. Negde je predstavljalo nešto što nije imalo nikakvu potrebu za prognozom. Rešenje za "negde" pronašao sam u tome da su slučajno možda ipak samo promašili prognozu vremena za neke. Verovatno sam toliko žarko priželjkovao da se to vreme promeni, da više nisam znao da li ga sanjam ili stvarno i traje. Srce mi je i dalje kucalo. Ja sam i dalje disao. O vremenu i prošlom danu više nisam ni razmišljao ni sanjao, bilo je tu. Konačno sam mogao da uživam u zvucima svog zvonceta koje je privlačilo sve veću pažnju ljudi naviknutih na otupele zvuke sirena i truba. Zvuk telefona u tom trenutku je prekinuo sve ovo i kao da je htelo da opet vrati svo ovo ružno vreme koje se izgleda nije bilo promenilo ni za koga sem za mene. Nisam se javio, rešio sam da se odvezem i da prekinem vezu.



Monday, July 23, 2007



Nepostojanje stanja

Svaka vam čast za uloge te,

ali niste uspeli sve da zaludite.

Nemate kontrolu svoga ludila

i to će vas dovesti do bunila

koje nastaje iz ludih glava

kada počne nešto da ih sputava.

Sada je sve tako lako da

prosto rezonski izgleda neverovatno.

Linija manjeg otpora privlači ljude

jer izgleda lakše od zablude,

sadašnjih gubitnika koji i ne pokušavaju to da shvate

jer ne žele unazad da se vrate.

Trenutak jedan promenio bi sve

samo da počnemo drugačije da vrednujemo stvari

i doći će do napretka samog od sebe u glavi.

Sve što imate od aduta su čeljusti vaše

koje neko toliko i ne plaše.

I najgore divlje zveri

lako se prilagode drugoj sferi

i izbace čeljusti iz upotrebe

jer da bi preživele moraju da rade druge stvari.

Kontrola misli za sve stvari

da upravo to nekima fali

da bi sebi stavili do znanja

može da stigne do pokajanja.

Da su ljudi nekada imali svest

kao vi, mi, danas po zemlji ne bi ni hodali.

Sada bi nas, krotile neke divlje zveri

a mi bi u borbi za život morali da igramo po njihovoj želji.

Čovek labilne svesti sve dok ga neko hrani

misli da tako to treba dok ne oseti da može i sam,

đavolu dušu i on da da.

Korica hleba ma šta mu ona sada znači

ali neće nikome ni da je baci

i tako bar malo opere svoje grehe

jer niko ne može da pobegne od svoje klevete.

Skupljačima duša obratićete se vi,

to su svi oni koji po vama danas žive u zabludi.

Od njih ćete postati zavisni jednog dana

kad budete priznali greške i pokajanja.

Vi ste ti koji ne razlikuju prave stvari

kod pametnih i glupih u glavi.

Ne verujete nikome pa čak ni sebi,

bojite se propasti i tuđe bede

jer ne želite da zamišljate sebe

kad pamet zavlada i pojavi se životna volja

da li će nestati i vašega soja.

NEMATE ČEGA DA SE PLAŠITE I BOJITE JER GORE NEGO SAD NE MOŽE DA STOJITE !


Saturday, July 21, 2007



ONAJ KOJI SE NE SEĆA JE BIO (AMARCORD)

Bio je onaj koji ne voli da se seća

bio je onaj koji nije voleo traganja

za ma kakvim prošlim vremenom.

Bio je onaj koji nije uživao

u tome da prizove nešto prošlo,

nešto što se nikada neće ponoviti

“ON” koji nije znao da je odjedanput sve

otišlo zauvek u nepovrat !

“Ja” koji sam pametan za mnoge

bio sam “ON” koji nije čak ni za sebe

JA, i to sve samo zbog tebe …

“ON” je sada uz tebe.

Ja te ne vidim više.

Sećam se …


Wednesday, July 18, 2007



EGOMANIJA !! EGOMANIJA !! EGOMANIJA!! EGOMANIJA !!

Neki bi hteli da budu drugi,

drugi bi hteli da budu neki

Samo prvi ne žele da budu ni drugi, a kamoli neki

Oni su samo obični manijaci koji se hrane od vaše zavisti !!

Pa nije valjda da svi zavidimo manijacima ??

Izbacite EGO !! uništiite ga !! ZBACITE EGO !!

ZBACITI ? ! UKINUTI ! IZBACITI ! ODREĆI GA SE !!!



Tuesday, July 17, 2007



KUPOVINA PRODAJE

PRODAJTE DUŠE I KO VAS ….

kada ne verujete sami u sebe !

Poklonite svoje duše drugima koji vas kupuju sitnim stvarima

dok vaše misli skroz ne preokrenu,

a onda prestanu da vrše zamenu!

Tada je kasno i nema okreta

jer vam je duša suviše prokleta.

I onda opet vršite zamene,

samo da ne bi u glavi napravili promene!

Tako to ide u nedogled

sve dok vam potpuno ne preuzmu svest

KO STE I ŠTA STE ONDA,

VI PROKLETI LJUDI !!

Možda vam je tek sada život u zabludi !

Svako je krojač svoje sudbine

i svi se trude da mu je promene!

Ljudi vas vole i niste krivi

samo prestanite da živite u zabludi !

ČUVAJ SE ĐAVOLA !

NJEGA USTVARI UOPŠTE I NEMA

SVE DOK NE DOĐE DO NEKIH PROBLEMA !!!


Monday, July 16, 2007



MIT O POUSTANOVLJENIM VREDNOSTIMA

Ne znam odakle i ne znam šta očekujem JA

da mi se desi bog zna šta ?

Nešto me fura i nosi u glavi, i neznam odakle, i neznam šta,

ali to nešto se dešava.

Da li su to samo moje misli,

u ovom jadnom mozgu koga su stisli,

koji ne može i neće da stane,

ili jednostavno ne želi da trpi ….!

Odakle tolika snaga, krv, i pare

ako imamo ideje male

koje se lako prevaziđu

i onda nas svi lagano zaobiđu.

Heroji na primer kratko traju,

ali bar iz priča ljudi,

o njima ponešto znaju.

Ovo što sada i uopšte pišem,

ne želim nikada da obrišem.

Tek ovo sada, što imam u glavi

čini moj život pravi.

Spreman sam za podvige prave,

i samo to mi je cilj iz glave

koji je prisutan samnom svuda

i ja više nemam kuda

da se sklanjam i da bežim

jer svega ostalog se užasavam i ježim.

To se ne vidi i ne kapira

to je jednostavno životna terapija.

I nismo svi stvoreni za sve

jer onda život nebi prosto imao granice.

Svako svoje onda neka pravi, a ovo su moje u glavi

TAMO GDE JE PONOĆ POČINJE NOVI DAN।


Sunday, July 15, 2007


STVARNOST U REALNOSTI

Zašto se ljudi od sebe boje,

brane, posustaju,

izlaze iz borbe samo kad vide od sebe goreg,

i dok tako upoređuju sebe

misle da su oni,

daleko od te bede !

Svaka forma je nekakav rang rezervisan samo za

TAKVE, TAKVE, TAKVE, TAKVE !!!

Takvi su najbolji, bez njih ne bi bilo to TO!

U svakoj formi tako je TO a niko neće da pita,

A ŠTO ???

Zašto bi neko pitao ŠTO ako bi zbog toga mogao da

izgubi presto !

Takve za TO još i hvale

dok misle u sebi da ste budale.

NORME, POENI, CIFRE, MEDALJE, PRIZNANJA

to su merila vrednosti i realnosti.

Prihvatiti STVARNOST, odbaciti REALNOST

ODBACITI mladost, PRIHVATITI starost

Izbaciti DUH, isključiti MOZAK !

Pokloniti sebe NEKOME, NEČEMU !!

Podrediti se tuđoj istini !

Nešto se dešava neko nas od samih nas oduzima.

Malo ljudi o tome zna jer čovek ne želi da razmišlja,

o stvarima o kojima misli da zna, a misli o lažima.

REALNOST JE VREME,

STVARNOST SU LJUDI !

VREME JE VEČNO,

LJUDI SU PROLAZNI !

VREME UTIČE NA LJUDE,

LJUDI NE UTIČU NA VREME!

SAMO MU SE POVINUJU.

VREME TE LOMI,

REALNOST JE SUROVA !

Nema vremena za greške da se isprave i vrate,

one moraju samo da se prihvate !!!

Za pogrešnim stvarima jurite i ginete jer

jedno je stvarnost a drugo realnost !!

NEMA STVARNOSTI BEZ REALNOSTI !!!



Saturday, July 14, 2007



JA, TI MI SVI NA ²VI²

Ne mogu da spavam a ne želim da mislim

ali kako svoj mozak da poništim i izbacim iz stroja,

kada je izgleda misao moja jača izašla iz tog boja.

Misao mi obuzima telo i sav drhtim od bola i vapaja duša

koje neme ko da sasluša i shvati

i možda pokuša na pravi put da ih vrati.

Ko se brine za duše te koje se razlikuju od vapaja većine,

da li se stvarno dobro dobrim vraća

a svaka prevara se kad tad plaća.

Ne želim da legnem i spavam

jer tada sve ružne stvari zaboravljam

i svako jutro kao da se ponovo rađam

i počinjem sve iz početka da učim i pogađam.

Svakog dana, slika je ista,

vreme sve menja,

a možda će i Hrista jednog dana proglasiti za pupunana.

Šta ćemo onda svi biti ?

Kako ćemo se zvati i ko li bi koga onda pokušao da shvati ?

Sve si prazniji svakoga dana

i pokreni zbog toga svoja sećanja.

Bez njih ničega ne bi bilo, niti će biti.

Ako izgubi razum u ovoj etapi,

snovi će biti jedini spas

za one koji ne trpe glupost i vlast.

Možda i nije sve tako crno i belo

ali ne znam drugačije da se izrazim za to

kada ti grad postane selo

a ti ga i dalje obožavaš

dok te svi teraju da ga omalovažavaš.

Sve to što je nekada bilo nije dovoljno vredno njihove slave

pa bi oni da sve to preprave

i nametnu svoje živottne norme,

tempo života i druge forme.

Do juče su to vešto krili

da bi za danas spremni bili

da zatruju što više mašte

jer od toga se ustvari i boje i plaše.

Serum za to još ne postoji,

ali su veliki mozgovi i dalje ostali svoji

i to je jedini trag svega što stoji

uvek tamo baš gde i treba.

GDE GOD SE OKRENEŠ TO SI TI

I ZATO PROBAJ DA BUDEŠ PRAVI!!!





Friday, July 13, 2007



OVO JE TREBALO URADITI A ONO NE PROPUSTITI

Bolesne misli sprovodite u dela

želeći pri tom da ostavite tragove na naša tela.

Telo pamti ko ga iritira i

čeka priliku da se revanšira,

za sav bol i tugu nanetu njegovom gospodaru mozgu

koji ga sve vreme krepi i teši pokazujući mu da to što radi nije život u grešci. Jaka svest, sloboda misli

koga to još iritira

kada se okolo sve to interesantno zbiva,

i to je preče od samog tebe

jer postoje dokazi i gore bede.

Mi smo puni samih nas

i uopšte nam ne treba spas

jer uvek mislimo da je on potrebniji drugima

nego ovim umnobolnim ljudima

koji su spremni da bi došli do svoje slave

pomere mnoge pametne glave.

Malo po malo sve se

zamenilo,

izokrenulo,

i preokrenulo

i više se ne zna ko šta razmišlja

jer došlo je vreme otvorenih izdaja,

laži,

prevara

i predaja.

Teška je borba za misao zdravu

jer niko ne može da dokaže nikome da je u pravu.

Zdrava se misao uopšte ne ceni

i svi se pitaju što je to tako

ali samo neki od njih znaju da nije lako,

ostvariti svoje misli u dela da bi istina postala cela.

Samo ako je istina prava i cela donosi remek dela.

Preokrenimo, da dela drugih utiču na misli ljudi,

niko i ne bi živeo u zabludi.

Ovako bolesna dela su svuda oko nas,

obični smrtnici se sklanjaju i traže utehu,

gube samopouzdanje i nadu čekajući pravi glas

koji će im doneti razumevanje i spas.

Doživite dela kroz sebe, i ne čekajte glas,

verujte sebi jer to je jedini spas.

Izdaje,

laži,

prevare i predaje,

preokrenite zamenite

i lagano izokrenite

ako ne želite da se promenite !!!


Wednesday, July 11, 2007

KASIJEL

Dete je prvo tražilo nekoga u koga bi moglo da gleda. Dali su mu tada velikog čupavog zeca. Dete je zeca brzo izgustiralo i rasturilo u paramparčad. Igračke su tako nesavršena bića pomislilo je dete tada. Tada je dete i počelo da razmišlja. Dete je tražilo nekoga koga bi moglo da gleda i da sluša. Upalili su mu tada televizor i radio. Ubrzo, nestala je iznenada struja. Dete je u sebi i dalje silno želelo da nekoga ili nešto gleda ili sluša. Tada je dete poželelo da počne sa nekim da priča. Rekli su mu da trenutno niko nema slobodnog vremena. Dete je pristalo da ih sačeka ali kako je vreme lagano prolazilo a ništa se bitnije nije ni menjalo, dete je shvatilo šta znači njihovo to trenutno. Dete je onda tražilo bilo šta i za bilo šta. Oko deteta se nije trenutno nalazilo baš ništa. Detetu su rekli da mora da sačeka i da je to što se okolo njega ne nalazi ništa samo trenutno. Dete im tada nije po prvi put poverovalo jer je dobro znalo šta znači to njihovo trenutno. Dete je shvatilo šta znači po prvi put ne verovati. Dete im nije više ništa tražilo... Shvatilo je sve šta ne želi. Dete nije htelo ništa, trenutno, nije htelo ništa. To nije znalo dete tada. Bilo je isuviše još uvek malo. Dete je tada bilo osamljeno. Dete je razumno shvatilo sve i znalo je da mora da pronađe nekakve sopstvene tragove koji vode u nekakve druge daljine koje za razliku od svega ovoga nisu bile trenutne. Dete je osećalo nekakav bol u sebi koji nije imao nikakvu prošlost.

Dete je krenulo u neizvesnu budućnost. Dete se setilo prošlosti u nekoj svojoj budućnosti. Dete je sve to ispričalo anđelu samoće koji mu je rekao da svako dete to baš tako želi i hoće. Ovo dete nije bilo trenutno.

Tuesday, July 10, 2007

AUDICIJA PRIRODE

Koja je prava priroda stvari

kada se svi rađamo sa jednom u glavi! ?

Gde se to izgubi i nestane

ako su nam svima iste

polazne osnove !?

Niti se izgubi,

niti nestane

samo nas nekakvi ljudi uzmu pod svoje

i serviraju nam stvari

za koje misle da su primerene našoj glavi !!

Oni vole druge živote da prepričavajui vode

jer ne mogu više da podnesu svoje !!

Svoje su odavno nekome dali,

mislivši da je to put pravi ?

Sa naših životnih puteva nas sklanjaju

nudeći nam bezuslovnu predaju !!!

Solucije su sve bez povratka i svi izlaze pognuta vrata !!!

propuste svoje ne žele da priznaju

i zato i nas teraju da učinimo izdaju.

Oni za sve imaju opravdanje,

žele da i TI primiš nekakve mane

POVINUJ SE !

KLEČI !

PUZI !

MOLI !

CVILI !

SLUŠAJ !

NE MISLI !

Budi dobar i kad ne misliš tako,

ćuti i predaj se

ali nemoj to tako da shvataš,

takvo je vreme,

nekada nije to bilo tako !!

I uvek je neko drugi kriv

jer ne vide da im je život jedan običan okvir

iz koga nema izlaza i spasa

jer taj okvir čini MASA.

NE ŽELIM DA BUDEM U TOM OKVIRU SREĆE

JER MOJE AMBICIJE SU MNOGO VEĆE !!